"Dali smo otkaz, pobjegli s djecom na selo i sada živimo od svojeg vrta!"

10:50 Insajder 0 Comments

U Zagrebu sam ustajala u šest, razvozila djecu, pa juriš, na poslu točno u osam-nula-nula, prekovremeni su bili konstanta, gablec za stolom, uz tastaturu, poslijepodne trčiš s djecom u park, da udahnu zraka, stojiš u redu za ljuljačku, ugaziš na pseći drek i već je mrak, a sutra isti takav, novi dan. Život je bio stalna strka i frka. E, sad ja gospodarim svojim vremenom.” Martina Uzelac grije dlanove o šalicu čaja od stolisnika. Pogled joj bježi kroz prozor, kotrlja se do ogoljelih grana susjedovih šljiva. Dvije je godine kako su doselili iz Zagreba.
Imala je 18 kad se iz Križa, mjesta od samo 3000 stanovnika, odselila 40 km dalje, u Zagreb, na studij. Vratila se pod roditeljski krov sa 38, s mužem, dečkom s asfalta, dvoje djece, diplomom i kreditom za stan. Vani je, javljaju na radiju, broj minusa Celzijevih koji zvuči prijeteći, a mi ćemo do njihova permakulturnog vrta s kojeg plodove dostavljaju klijentima po Zagrebu. Oboje su dvadesetak godina radili u medijima, Uzelac je bila urednica i novinarka na portalu, Igor Popović producent na radiju. “Kad smo dobili drugo dijete, počeli smo intenzivno smišljati kako se maknuti, u medijima je drastično pala cijena rada, maštali smo o svojem vrtu i životu od naših ruku.”
Robovski način života
Novinarski posao na portalima sveo se na ured, cijeli dan sjediš i buljiš u ekran”, govori Martina pokazujući nam vrt, oko pola hektara veliku roditeljsku njivu što je godinama stajala neobrađena. “Bila sam se uvjerila da moram crnčiti u Zagrebu, jer, eto, imam obitelj, kredit, malu djecu. Najgore je što se uvjeriš da moraš raditi puno više da bi othranio djecu koju jedva da vidiš.” Igor dometne: “Koliko god da radio, tamo nemaš slobodnog vremena i zapravo životariš”. “Zaključila sam da ne mogu više tim robovskim, robotskim životom, s bolovima u kičmi od stresa. Zagreb su napustili jednog tjeskobnog siječnja. Stan dali u najam. Kći je prvo polugodište završila u Španskom, drugo su je upisali u ovdašnju lokalnu školu. Prvo polugodište sedmogodišnjakinja je bila u školi od 8 do četiri, u tzv. produženom boravku, drugo polugodište u podne je stizala doma, čekao ju je ručak, vrt i igre na svježem zraku, na vrtu, pokraj mame i tate koji nisu više bili dostupni tek u večernjim satima.
Kod permakulture nema kopanja i plijevljenja
Permakulturom možeš uzgojiti hranu koja nije skupa jer te priroda gotovo pa sama daruje, nema tu oranja, kopanja, plijevljenja, priča Martina. Krenuli su s dvije uzdignute gredice, malo salate, pokojom kupusnjačom, piknuli par trajnica, bobičasto voće, kupine, maline, pa.. dodali raštiku, špinat, sve zeleno lisnato.
Biznis bez kapitala
“Prije četiri godine nismo znali prepoznati matičnjak, sad imamo vrt s više od 250 biljaka i prodajemo ono što sami sadimo”, Igor će dok pobire čičoku. Nemaju plastenike, ali i tog jutra, makar je bilo -9, na vrtu je živ češnjak, mlada salata, matovilac, rikola, jer su to uzdignute gredice pokrivene zimskim agrotekstilom.
“Nismo imali nikakav početni kapital, jedino uloženo je naš trud i vrijeme. Ljudi briju da trebaš imati puno novca ne bi li nešto počeo, zaboravljaju da je zemlja kapital koji mnogi u Hrvatskoj imaju.” Trogodišnjak Erik spontano ubire i jede mladu blitvu. “Sve radimo sami, uzgajamo i dostavljamo na kućni prag klijentima po Zagrebu. Pokrenuli smo web stranicu, www.organskivrt.com i prijateljima tjedno slatli ponude na mail, pisali ‘evo to sad radimo, probajte naše proizvode’ i tako je krenulo... Većina naših proizvoda nisu skuplji od onih u supermarketima, a nudimo organsku hranu.
"Nakon našeg iskustva iznenađuje me kako neki Slavonac, recimo upravo svršeni inženjer agronomije, odluči otići u inozemstvo i tamo crnčiti, a oko kuće u Slavoniji stoji par hektara zemlje”, govori Igor, gradsko dijete kojeg je žena “jedva dovukla na to selo”.
Tekst je preuzet sa Jutarnjeg lista.