Vena (lat. vena) je svaka krvna žila koja krv prenosi prema srcu. Njezina uloga je da krv, koja je sudjelovala u procesu staničnog disanja, odvede u srce. Takva je krv vrlo siromašna kisikom, ali bogata ugljikovim dioksidom. Uz arterije, i kapilare vene čine dio krvožilnog sustava. Velike vene venskog sustava čovjeka su gornja i donja šuplja vena.

Gornja šuplja vena (lat. vena cava superior) velika je i kratka vena koji dovodi deoksigeniranu krv iz gornje polovice tijela u desnu pretklijetku srca. Gornja šuplja vena nastaje spajanjem lijeve i desne vene brachiocephalicae, duga je oko 5-7 cm. U gornju šuplju venu ulijevaju se još i male vene (lat. venae pericardiacae et mediastinels anteriores), te neparna vena (lat. vena azygos). Gornja šuplja vena ne sadrži venske zalistke, pa se kontrakcije srca prenose na nutarnje vratne vene (lat. vena jugularis interna) što se promatra kao jugularni venski puls u području mišića sternocleidomastoideusa na vratu.

Donja šuplja vena (lat. vena cava inferior) velika je vena koji dovodi deoksigeniranu krv iz donje polovice tijela u desnu pretklijetku srca. Donja šuplja vena nastaje spajanjem lijeve i desne vene iliaca communis, a u nju se još ulijevaju:

Kod nekih ljudi na ovom putu mogu se pojaviti smetnje koje mogu biti uzrokovane začepljenjem, suženjem ili češe funkcionalnim zaprekama. Funkcionalne smetnje su uglavnom uzrokovane slabošću venskih zalistaka. Normalno, venski zalisci drže krvnu struju naspram sile gravitacije i guraju je prema srcu. Zbog njihove slabosti dolazi do poremećaja u protoku krvi što rezultira povećanjem količine krvi u venama s povišenim venskim tlakom.

Proširene vene

Proširene vene su one vene koje imaju nefunkcionalne odnosno oštećene venske zaliske, što dovodi do povratnog tijeka krvi u venama – venskog refluksa. Uz oštećenje venskih zalistaka, proširene vene mogu biti i začepljene, najčešće venskim trombom.

Proširene vene su prije svega uzrokovane uspravnim stavom čovjeka kao vrste, pri čemu se venski zalisci nisu uspjeli evolucijski prilagoditi. Uloga zalistaka kod zdravih pojedinaca je da usmjeravaju vensku krv prema srcu a sprječavaju povratni tijek krvi u venama, no kod oboljelih pojedinaca zalisci počinju popuštati i postaju nefunkcionalni, što uzrokuje nedovoljno cirkuliranje venske krvi prema srcu, te povratni tijek i zadržavanje krvi u venama, koje se tada počinju širiti.

Od oštećenja venskih zalistaka daleko najčešće oboljevaju vene nogu, budući da je riječ o dugim i ravnim venama, u kojima krv kola od stopala prema preponama, suprostavljajući se gravitaciji. Ponekad su pogođene i vene testisa (varikokela), vene oko analnog otvora (hemoroidi), vene jednjaka, vulve i druge vene. U pravilu je riječ o nasljednoj bolesti, odnosno nasljeđivanju oštećenja genetskog koda koji je odgovoran za građu venskih zalistaka. Osim genetske, odnosno familijarne sklonosti pojedinaca, ovom su bolešću posebno pogođeni djelatnici koji, baveći se svojim poslom, moraju dugo stajati ili fizički naporno raditi (stomatolozi, kirurzi, konobari, fizički radnici itd.)

Razvoju bolesti pogoduju i povećana tjelesna težina, ravna stopala, ženski spol ili uzimanje oralne kontracepcije (zbog negativnog utjecaja ženskog spolnog hormona), trudnoća i starija dob. Spomenuti čimbenici rizika ne mogu uzrokovati primarno oboljenje, već samo potaknuti i ubrzati razvoj proširenih vena ako za to postoje genetske predispozicije. Od tegoba uzrokovanih proširenim venama boluje oko 25% žena i 15 do 20% muškaraca, a prema nekim autorima i do 40%, pa i 50% populacije. U svakom slučaju, riječ je o oboljenju koje u znatno većoj mjeri pogađa žensku populaciju.

Što su to proširene vene?

Proširene vene ili varikoziteti su izdužene, nepravilno proširene , izvijugane vene, kojima je promijenjena struktura zida i koji se kao ljubičaste ili plave izbočine javljaju na tijelu. Termin “varikozni sindrom” poznat je vrlo malom broju ljudi koji nisu iz stručnih krugova, ali sigurno je da nema nikog tko se u životu nije susreo s pojmom proširenih vena. Proširene vene su vrlo česta bolest te kao takva predstavlja bolest suvremenog čovjeka. Od bolesti vena liječi se 10-30% ukupne populacije, odnosno bolest venskog sustava, vena, prisutna je kod 50-55% odrasle populacije. Nakon navršene 60. godine učestalost bolesti vena izjednačava su u oba spola. Pouzdano je potvrđeno da 10% ljudi u svijetu ima simptome kronične bolesti proširenih vena, dok 1% ljudi u svijetu poslije 60. godine ima tzv. vensku ulceraciju (ranu).

Najvažniji rizični čimbenici navedenog oboljenja su genetika te individualne životne i radne navike pojedinca. Utvrđeno je da u 15 do 40 posto slučajeva postoji obiteljsko nasljeđivanje, a najčešće su pogođeni pripadnici bijele rase. Razvoju bolesti posebno pogoduju trudnoća, produljeno stajanje te produljeno hodanje i prekomjerna tjelesna težina. Pogoduje i ženski spol, i to zbog toga što ženski spolni hormoni utječu na širenje stijenke vena. Sukladno navedenom, uzimanje hormonske nadomjesne terapije ili oralne kontracepcije također povećava rizik od razvoja proširenih vena. Čimbenike rizika predstavljaju i izlaganje suncu ili toplini (solarij, sauna) te starija dob. Osim navedenog, proširene vene mogu biti posljedica ranije tromboze vena, ili traume vena.

Liječenje sindroma proširenih vena (varikoziteta) često nije uspješno pa tako proširene vene u posljednje vrijeme predstavljaju sve ozbiljniji medicinski, estetski, ali i socijalni problem. U zapadnim zemljama na liječenje proširenih vena, tj venske insuficijencije potroši se oko 2,5% zdravstvenog proračuna.

Gdje se javljaju proširene vene?

Postoje dvije osnovne grupe proširenih vena: površne i duboke.

Površne proširene vene nalaze se na koži ili ispod nje, pa se lako mogu vidjeti, često u vidu debljih vijuga i čvorića, izbočenja.

Duboke proširene vene se ne vide jer se nalaze između kostiju i mišića. Najčešće se javljaju na nogama, u predjelu potkoljenica, iako se mogu pojaviti i na drugim mjestima.

Kliničkim se pregledom obično razlikuje 7 stadija bolesti:

Stadij 0 – ne vidi se niti pipa znakova proširenih vena.

Stadij 1 – vide se teleangiektazije (sitne, paučinaste vene, koje mjere do 1mm širine), venule (vene koje mjere do 2 mm širine), ili retikularne vene (mjere do 4 mm širine), ili crvenilo/oteknuće oko gležnja .

Stadij 2 – vide se varikozne vene (vrećaste), koje mjere više od 4 mm širine.

Stadij 3 – vidi se edem (otekla noga), ali bez promjena na koži.

Stadij 4 – vide se promjene na koži koje su uzrokovane bolešću vena (pigmentacija, venski ekcem, lipodermatoskleroza, tj. otvrdnuće i zatamnjenje kože).

Stadij 5 – vide se promjene na koži, uz ulkus (ranu), koji je zarastao.

Stadij 6 – vide se promjene na koži uz postojanje otvorenog ulkusa (rane) (izvor: plivazdravlje.hr)

Komplikacije koje se mogu javiti

Kod osoba sa proširenim venama mogu se javiti sljedeće komplikacije:

Tromboflebitis površnih vena, najčešće zvan “tromboza”, akutna je, lokalna upala venske stjenke i okolnog vezivnog tkiva sa stvaranjem tromba (ugruška) u šupljini površinske vene, koji dovodi do njenog potpunog ili djelomičnog začepljenja. Učestalost nastanka iznosi oko 1%, ali starenjem se vjerojatnost obolijevanja od tromboflebitisa povećava te prema dostupnim podatcima npr. kod 70-godišnjaka iznosi oko 25%. Dok kod upale površnih vena uvijek govorimo o tromboflebitisu, kod tromboze dubokih (unutarnjih vena) govorimo o flebotrombozi, što su klinički, dijagnostički pa i prognostički dva različita oboljenja.

Kod površnog tromboflebitisa klinički skoro uvijek nalazimo uzdužni eritem (crvenilo) i otvrdnuće koje prati površnu venu zahvaćenu oboljenjem, uz izrazitu bolnost tog područja. U rijetkim slučajevima može doći do sekundarne infekcije pa tada nalazimo i opće simptome bolesti kao što su povišena temperatura, povišena sedimentacija i povišen broj leukocita.

Do nedavno se površni tromboflebitis smatrao isključivo lokalnim procesom. Međutim, rezultati novijih istraživanja pokazuju da je površinska venska tromboza u 10-20% bolesnika povezana s dubokom venskom trombozom. Zato je u određenim slučajevima u nekih bolesnika potrebna i dodatna pretraga color dopplerom (duplex skener tehnika), kojom se može točno locirati opsežnost trombotskog procesa.

Potkoljenični tromboflebitis zahtijeva liječenje elastičnim zavojem koji se stavlja prije ustajanja iz kreveta ili elastičnom čarapom, uz lokalnu primjenu heparinskih krema te obloga fiziološke otopine ili hladne vode tijekom nekoliko sati dnevno. Osim navedene lokalne terapije, potrebno je uključiti i antiflogistike – lijekove koji smanjuju upalni proces. Antibiotik je potrebno uključiti samo iznimno, kod sekundarne infekcije, što je zaista vrlo rijetko. Ukoliko se radi o gnojnom tromboflebitisu, uz primjenu antibiotika potrebno je čišćenje rane i mirovanje, ali ako se radi o blažem obliku infekta dostatan je samo elastični zavoj uz hodanje.

Inače se kod površnog tromboflebitisa uvijek preporuča hodanje u cilju sprječavanja širenja trombotskog procesa u dubinski venski sustav.

Flebotromboza se također najčešće pojavljuje na donjim udovima. Glavnu ulogu u nastanku imaju poremećaji u zgrušavanju krvi, poremećaji cirkulacije i oštećenja stjenki krvnih žila. Sama upalna komponenta je manje izražena nego kod tromboflebitisa, samim time i fiksiranost tromba uz žilnu stjenku pa je povećana sklonost otkidanju tromba. Zbog toga dolazi do čestih embolija, što može životno ugroziti bolesnika. Klinički znaci bolesti su oteklina zahvaćene noge, koja je znatno voluminoznija od druge koja nije oboljela, osjećaj težine u nozi i bolovi, tako da bolesnik vrlo teško hoda. Bol se pojačava prilikom hodanja, kašljanja i visećeg položaja noge. Osjetljivost i bol javljaju se pri stajanju i hodanju, a olakšaju se mirovanjem s uzdignutom nogom. Maksimalna bol javlja se pri savijanju skočnog zgloba sa ispruženim koljenom ili pri ustajanju sa ispruženom nogom što se naziva Homanov znak koji se koristi za razlikovanje od obične mišićne boli.

Najčešća rana komplikacija flebotromboze je plućna embolija, koja se očituje iznenadnim ubrzanim radom srca, bolovima u prsima, nemirom, hladnim znojenjem itd. Dijagnoza flebotromboze postavlja se na temelju kliničke slike i ultrazvučnog nalaza (Doppler). Duplex sonografija je od velike pomoći jer s 95% pouzdanosti prikazuje ugrušak i mjesto duboke venske tromboze, kvalitativno analizira ugrušak (sastojci), analizira brzinu venskog protoka, provjerava funkciju valvula, razlikuje akutni od kroničnog ugruška, ujedno dokumentira nalaz slikama i krivuljama, a uz to je neinvazivna i može se po potrebi ponavljati. Prema lokalizaciji, razlikujemo potkoljeničnu, potkoljenično-natkoljeničnu, natkoljenično-zdjeličnu i trombozu donje šuplje vene. (izvor:vašezdravlje.com)

Dijagnoza i terapija

Korištenjem takozvanog Dopplerovog efekta, navedena će pretraga dijagnosticirati da li postoji refluks (povrat krvi) u nekoj i u kojoj od vena, odnosno da li u nekoj od vena postoji opstrukcija (začepljenje). Vrlo rijetko, sam obojeni dopler (colour doppler) neće moći dati potpun odgovor na pitanje koji je uzrok tegoba, a u takvim slučajevima, pacijent će biti upućen na druge pretrage, koje su u načelu agresivnije ili skuplje i teže dostupne – flebografija, CT-flebografija, magnetska rezonancija, ili scintigrafija.

Na osnovi nalaza color Dopplera i mišljenja liječnika odredit će se koja je vrsta liječenja potrebna. U slučaju da se upotrebom color Dopplera dokaže oboljenje površinskog venskog sustava u obzir dolaze sljedeće vrste zahvata:

Laserska operacija vena i radiofrekventna ablacija

Riječ je o zatvaranju oštećenih dugih površinskih vena iznutra pomoću topline (endovenozna termoablacija). Razlika između lasera i radiofrekvencije je u tome što laser koristi snop svjetlosti koji zagrije stijenku vene iznutra, dok se radiofrekvencija služi mikrovalovima koji zagrijavaju iznutra stijenku vene. Ove dvije metode su moderne alternative klasičnom kirurškom zahvatu i rezervirane su za pacijente koji boluju od umjerenih i težih oblika oštećenja vena (stupanj 2. – 6.). Prednost im je da se izvode u lokalnoj anesteziji, da zahvat traje kratko, da nakon zahvata ne zaostaju rane od rezova, podljevi krvi niti ožiljci, te da je bolesnik odmah nakon zahvata radno i socijalno sposoban, te navodi naglo poboljšanje simptoma i osjećaj “olakšanja”. Također se mogu izvoditi i u ljetnim mjesecima. Primarna uspješnost laserskog tretmana vena je 99-100%, a dugoročna se uspješnost kreće u rangu 94-97%. Primarna uspješnost radiofrekventne ablacije varira između 90 i 99%, ovisno o aparatu koji se koristi, a dugoročna se uspješnost radiofrekvencije kreće u rangu od oko 80% (također je ovisna o korištenoj aparaturi).

Ultrazvučno navođena sklerozacija pjenom (eng. Ultrasound Guided Foam Sclerotherapy – UGFS) zasniva se na kemijskom oštećenju stijenke vena upotrebom smjese kemijskog sredstva (sklerozansa) i zraka, koja se pod kontrolom ultrazvuka ubrizgava u vene. Ova je metoda naročito dobra za rješavanje potkožnih varikoznih vena koje zaostanu nakon laserske ili radiofrekventne endovenozne ablacije magistralnih vena. Sklerozacija pjenom manje je uspješna od laserskog tretmana u dugoročnom rješavanju patološkog toka krvi u samim magistralnim površinskim venama (npr. vena safena magna), poglavito onim kalibra šireg od 1cm, sa stopom uspješnosti manjom od oko 80% nakon 3-5 godina .

Postoji i sklerozacija tekućim sklerozansom, ali ona se uglavnom primjenjue kod pacijenata kod kojih color Doppler da negativan nalaz, ali pacijenta estetski zabrinjavaju tzv. “metličaste vene” ili “kapilare” (eng. Spider veins) – vene manje od 4 mm u promjeru. Također je moguća i laserska terapija metličastih vena. Najčešća nuspojava sklerozacije (pjenovitim i tekućim sklerozansom) je da učestalo hiperpigmentira tj. zatamnjuje kožu u području gdje se nalaze tretirane vene, tako da bi svatko tko se odluči za tretman ovom metodom trebao biti upoznat s navedenom nuspojavom.

Mini-flebektomija i kirurško liječenje

Mini – flebektomija je metoda vađenja postraničnih proširenih vena pomoću posebne kukice, u lokalnoj anesteziji, kroz vrlo sitne rezove na koži. Metoda je minimalno invazivna i najčešće se izvodi ako nakon laserske ili radiofrekventne endovenozne ablacije zaostane pokoja površinska vena, koja i dalje predstavlja estetski problem pacijentu. Na raspolaganju su tzv. Mullerove, Rameletove, Oeschove i druge kukice za flebektomiju.

Klasično kirurško liječenje po Babcocku (eng. Crossectomy, Stripping) koristi se duže od stotinu godina i bazira se na odstranjenju (vađenju iz tijela) oštećenih vena (najčešće vena safena magna ili parva). Uz suvremene metode liječenja vena klasičan se pristup uglavnom može izbjeći. On podrazumijeva potrebu za (najčešće) općom anestezijom i boravkom u bolnici, razmjerno veliku invazivnost postupka, uz brojne rezove i šavove, kao i podljeve krvi, te produljenu radnu nesposobnost. Također se u pravilu izbjegava u istom aktu liječiti obje noge ovom metodom, već ih se liječi u dva akta. Unatoč dobrim početnim rezultatima kirurškog liječenja, nakon desetogodišnjeg praćenja utvđena je stopa recidiva viša od 60%. Oporavak od ove operacije traje oko tri dana.

Kod klasične operacije vena oboljele se vene kirurški izvade iz tijela, dok se kod operacije vena laserom i pjenom oboljele vene zatvaraju tj. inaktiviraju u tijelu.