Zašto se čuditi masovnom uvjerenju da je nekad bilo bolje?
Posao mi je takav da sam
najznačajniji dio dana u kolima – i na, uglavnom, bosanskohercegovačkim
cestama. I vrlo često sam u situaciji da zbog prometnih prekršaja,
prekoračenja propisane brzine uglavnom – vozio si 70, a dopušteno je 50
ili tome slično – moram plaćati i kazne. Ne daj Bože da prigovaram.
Pravila ponašanja su svugdje, pa i u prometu, zato da ih se poštuje – a
njihovo kršenje svugdje u svijetu, pa i ovdje, podrazumijeva sankcije. I
ne samo to. Treba biti pošten, nerijetko mi se i kroz prste progleda – a
ne mora se.
Ne radi se, dakle, o mojem negodovanju –
ni prema prometnim propisima ni prema postupanju ljudi koji me, zbog
kršenja tih istih propisa, ponekad i sankcioniraju. U pitanju je,
naprotiv, nešto sasvim drugo. U vikendu iza nas, naime, doživjeh
zanimljivo iskustvo – da na putu od nekih tridesetak kilometara napravih
prometnih prekršaja kao nikada u svom životu, a da ni trenutka ne
razmišljah kako bi zbog toga mogao i ostati kraći za koju desetinu
konvertibilnih markica, pa i za vozačku koji mjesec-dva.
O čemu se, zapravo, radi? Na povratku
kući me, na prostoru jedne županije, pređe kolona pod policijskom
pratnjom. Policija naprijed, policija pozadi – rotirajuća svjetla kod
jednih, rotirajuća svjetla kod drugih. I ja je, naravno, odlučim pratiti
– jer, tako sam siguran da me neka druga policijska ophodnja neće
presresti, saopćiti mi povredu prometnih propisa, kazniti me. I,
iskreno, slijedećih tridesetak-četrdeset kilometara navozih se k’o
nikada. Stotinu kilometara, na sat dakako, kolona pod policijskom
pratnjom, stotinu kilometara ja, stotinudvadeset oni, isto toliko ja. I
tako, sve do granice sa susjednom županijom – na kojoj kolonu preuze
druga policijska postava. Kako se ona ponašala, ne znam – jer sam smjenu
policijskih pratnji iskoristio da kolonu zaobiđem i produžim. Ali, znam
da je do tada, dok kolonu pratih, na putu oči bolo toliko prometnih
znakova ograničenja – na četrdeset, pedeset, šezdeset na sat. Tko,
međutim, mari za njih, ograničenja vrijede za raju – za državu ne.
Zašto sve ovo ispričah? Zbog policije,
ako ćete mi vjerovati, ne. Iako, teško da takvo ponašanje i ovog
državnog organa možete sresti tamo gdje pravna država funkcionira.
Ovdje, međutim, opisano iskustvo – a ono je samo jedno u nizu
svakodnevnih, i u različitim oblastima života – na najzorniji način
oslikava stvarno stanje stvari. I ne tiče se samo policije – nje, možda i
najmanje – nego i javne uprave, školstva, zdravstva, svega ostaloga što
slika države može biti.
Ali, ruku na srce, na stup srama ne
treba pribijati ni njih. Jer, sve ih, takve kakvi jesu – a, rekao bi
narod, ne daj ih Bože nikome – treba zahvaliti karakteru političkih
procesa koji ovu zemlju obilježavaju, i karakteru političkih filozofija
bez kojih bilo ne bi ni tih i takvih političkih procesa.
Zamislite, primjerice, dojučerašnjega
člana državnoga predsjedništva u nekoj drugoj zemlji, u kojoj postoje
pravila igre i u kojoj se za svoje čine odgovara pred zakonom. Bi li,
hoću reći, i tamo dojučerašnji šef države – kao što prethodnih dana
Nebojša Radmanović čini ovdje – mogao izjavljivati kako će na
predstojećem saboru stranke biti usvojena i rezolucija „o slobodnoj i
samostalnoj Republici Srpskoj, koja označava krajnji cilj naroda koji
živi u Srpskoj i spremnost stranke da predvodi narod na tom putu“.
Ali, to nije sve. BiH je i jedna od
zemalja s najvišom stopom kriminala i korupcije – i opet su za to
„zaslužni“, ne siroti narod nego oni koji političke procese i oblikuju.
BiH je, potom, zemlja u kojoj je broj njezinih građana danas – ako su
točne informacije koje u javnost cure iz statističkih zavoda ove zemlje –
manji za nekih 17-18% u odnosu na vrijeme od prije četvrt stoljeća.
I ne samo to. Sreća što više njezinih
stanovnika danas ne posjeduje hrvatsku putovnicu. Jer, oni koji su imali
sreću da je dobiju, svakodnevno „cure“ preko bosanskohercegovačkih
granica – i to, ne sami nego s čitavim obiteljima. A, zašto? Zato što
ovdje posao mogu samo sanjati – i što, dakako, od zraka ne mogu živjeti.
A oni, koji ni prstom nisu maknuli da im
posao osiguraju – jer su se bez ostatka „posvećivali“, a „posvećuju“ se
i danas, „obrani“ nacionalnih interesa i prava na nacionalni „opstanak“
– to gotovo ni ne primjećuju. Dapače. Važna im je jedino „borba“ za
nacionalno. I Boga su, kako se nedavno izjasni jedan „neposlušni“
franjevac, umjeli zarobiti u nacionalne “torove”, i njega su umjeli
nacionalnim zidinama okovati, i religiju su uspjeli nacionalizirati.
A ekonomsko pražnjenje zemlje? Pa, reći
će, zar je to problem? Kao, ekonomske migracije su budućnost ujedinjene
Evrope – i zašto im se, onda, čuditi. Ma nemojte. Ako je to evropska
budućnost, valjda bi migracije trebale biti u svim smjerovima. Zašto ih,
onda, ovdje imamo u samo jednom smjeru – odavde prema tamo? I zašto
nitko otuda ne dođe svoju sreću potražiti ovdje? Pa, jer ovdje, zbog
onih koji nam desetljećima pričama o nacionalnim interesima i
nacionalnom opstanku „kašu mijese“, svoju budućnost, što se ljudi drugih
meridijana tiče, planirao ne bi ni lud – kamo li normalan.
I, čemu onda iščuđavanje istraživanjima
javnog mnijenja, i rezultatima kako je prije provale „demokracije“, i
prije provale „ljudskih sloboda“, bilo bolje no što je danas? Nedavno
je, mediji su o tome izvještavali, jedan hrvatski portal proveo
istraživanje nad populacijom starijom od 45 godina na prostoru Hrvatske i
BiH – i dobio rezultate kojima se samo „neupućeni“ mogu iščuđavati.
U BiH, primjerice, a puno drugačije nije
ni kod zapadnih susjeda, preko devet desetina u istraživanje uključenih
dijele uvjerenje kako se nekad, prije navale demokracije balkanskoga
tipa, živjelo bolje no što se živi danas. Skoro isto toliko ih, nakon
što je iskusilo „blagodati“ balkanske višestranačke demokracije, u
povratku u jednopartijski sustav ne vidi ničeg lošeg. Na koncu, usprkos
svakodnevnom ispiranju mozgova, pozitivnom osobom Tita i danas smatra
65%, dvije trećine svih građana iznad 45 godina života – oni, dakle,
koji iskustvo Titova vremena imaju i sami.
Zbog javnog komentiranja prethodnih
podataka će mi se – iako, podaci nisu moji, i do njih nisam došao ja
nego neki sasvim drugi, usto i klinci koji vremenu nekadašnjem ni
biološki nisu pripadali – i samom prišiti etiketa nostalgičara. Pa, što
onda? Nemam, ako već hoćete, ništa ni protiv toga. Jer, istina je,
nostalgija me pokatkad i osvoji. Ali, čemu se čuditi? Pa, zar je
nostalgija za boljim svetogrđe? A ono je vrijeme, slažem se s preko 90%
Bosanaca i Hercegovaca iznad 45 godina života, bilo značajno bolje od
ovog kojeg živimo danas.
Autor: Slavo Kukić
Izvor: tacno.net
Izvor: tacno.net
0 komentari: